In memoriam velikom prijatelju Sarajeva Francisu Buebu
Saznali smo vrlo žalosnu vijest: u Parizu je 23.10.2023. godine preminuo Francis Bueb, osnivač i direktor Francuskog kulturnog centra André Malraux, istinski prijatelj Bosne i Hercegovine, koji je u opkoljeno Sarajevo stigao 1994. godine s idejom da se kulturom treba suprotstaviti ratnim užasima, te je tom prilikom nadasve nadrealno u takvim uslovima osnovao ni manje ni više nego francusku knjižaru/galeriju.
Ne samo da je u tim uslovima okupljao građane Sarajeva oko francuske i frankofone kulture, te u Francuskoj oko bosanskohercegovačke stvari i podrške opkoljenom i razaranom Sarajevu, već je u ratu i iza njega on bio ubjedljivo najveći organizator i animator frankofonih kulturnih manifestacija. Centar koji je pokrenuo za vrijeme i u prvim godinama nakon opsade, predstavljao je jedno od najznačajnijih mjesta u kulturnom i umjetničkom životu grada. U nepune dvije ratne godine organizovao je toliki broj aktivnosti da su mu svi poslijeratni kreatori kulturne strategije mogli na tome pozavidjeti. Sjećanje na centar André Malraux je i danas vrlo živo, naročito zbog velikih kulturnih događaja koje je Centar organizirao i podsticao. U Sarajevu i u Regiji dobro se pamte nevjerovatni Evropski književni susreti koji su se svake godine održavali na različitim lokacijama najprije u Sarajevu, a poslije i u Mostaru, Stocu, Banja Luci i okupljali najznačajnije francuske, frankofone, regionalne ali i druge intelektualce. Mi koji smo kao studenti pomagali u organizaciji i održavanju tih manifestacija, imali smo priliku da se sretnemo sa takvim uglednim svjetskim i domaćim/regionalnim imenima kao što su: Jean-Luc Godard, Assia Djebar, Predrag Matvejević, Tomaž Šalamun, Edgar Morin, Jane Birkin, Rachid Taha, Boualem Sansal, Abdelwehab Meddeb, Enki Bilal, Ozren Kebo, Velibor Čolić, Mireille Robin, Vidosav Stevanović, Dževad Karahasan, Faruk Šehić, Tahar Ben Jelloun, Erri De Luca, Abdulah Sidran, Yvon Le Men, André Velter... i mnogi, mnogi drugi koje je prosto nemoguće sve pobrojati. Također smo tokom Susreta imali priliku vidjeti kako u razgovorima s njima učestvuju naši profesori Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Nikola Kovač i Fahrudin Kreho, te niz drugih naših intelektualaca. Može se reći da naš grad takve književne susrete nije vidio nikada ni prije, ni poslije toga. Također, Francis je zajedno sa arhitektom pejzažistom, Gillesom Clémentom, osnovao festival Vrtovi Stoca, vrtovi Evrope, te brojne druge kuturne događaje širom BiH i Francuske. Centar André Malraux je dugo vremena bio istinski centar, mjesto na kojem se okupljaju svi oni koji žele organizirati kulturne događaje što povezuju francusku i našu kulturu.
Ono po čemu ćemo mi sa Univerziteta u Sarajevu posebno pamtiti Francisa Bueba je činjenica da je on, i pored značajnih napora koje su on i ekipa „Malrauxa“ ulagali u organizaciju mnogobrojnih kulturnih manifestacija, te druženja sa mnogim vrlo interesantnim ljudima, pa i zvijezdama kuturne scene u Parizu i drugdje, uvijek kao jedan od najviših prioriteta svog angažmana imao rad s univerzitetskim profesorima i studentima francuskog jezika i književnosti. Naročito u ratnim i poratnim godinama. Primjenjivao je princip da obrazovanje mora biti privilegirano uprkos svim okolnostima koje mu nisu bile naklonjene, kao što su eksplozije granata, snajperi, hladnoća, nedostatak struje i još mnogo toga. Saradnja s Odsjekom za romanistiku je bila među njegovim prvim aktivnostima, te uopće nije sigurno da bi Odsjek za romanistiku opstao u ratu da nismo imali prijatelje kao što je Francis Bueb i naši dragi prijatelji i kolege sa Univerziteta Pariz 8. Naša biblioteka je paradoksalno u vihoru rata bila opskrbljena recentnim izdanjima netom objavljenima u Parizu, jer su naši prijatelji dopremali knjige studentima i profesorima svojim kanalima, koji su iz današnje perspektive nepojmljivi. Samo je vizionar kao Francis mogao doći na ideju da angažuje francuske vojnike iz UNPROFOR-a da dovoze studente iz udaljenih dijelova grada, čak i iz opkoljene i teško bombardirane Dobrinje, do Pravnog fakulteta gdje se u hladnim učionicama, s kapama i rukavicama učilo o Molièreu, Racineu, Malrauxu... Samo se on mogao dosjetiti da bi se u podrumskom sarajevskom kafiću, dok se napolju čuju odjeci eksplozija, oko istog stola mogli okupiti profesori i studenti sarajevske romanistike kako bi osmislili rad u ratnim uslovima, pourquoi pas? Također, samo je njemu bilo posve logično „učenje na daljinu“ u skladu s ratnim okolnostima - jedna je radio stanica dio svog programa ustupila predavanjima namijenjenim šačici studenata francuskog jezika i književnosti. Samo je Francis mogao smisliti da mjesec dana nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u decembru 1995., organizuje dvosedmični odlazak grupe tadašnjih studenata u Pariz i to logističkim vojnim avionom. Njegov angažman se nastavio i dugo nakon rata i jednostavno je nemoguće pobrojati sve što je učinio za Odsjek za romanistiku i općenito za kulturu u BiH.
Francisu je bila očigledna misao Andréa Malrauxa da „ideje ne postoje da bi se o njima mislilo, već da bi se one živjele“. Živio je u nekom paralelnom svemiru u kojem su kultura i obrazovanje prije svega čin otpora, i vjerovao je u nas. Njegov odlazak je nenadoknadiv gubitak.
Lejla Osmanović i Ivan Radeljković
