Rektor Zaimović o nasilju nad ženama: Ne smije biti kompromisa, relativizacije ni izgovora – i, najvažnije, ne smije biti tišine

U vremenu kada pitanja nasilja nad ženama zahtijevaju jasnu, odgovornu i nedvosmislenu reakciju društva, važno je kontinuirano podsjećati na stavove koji ne ostavljaju prostor za relativizaciju.

U tom kontekstu, donosimo govor rektora Univerziteta u Sarajevu prof. dr. Tarika Zaimovića na naučnom skupu „Nasilje nad ženama: između prava i društvene odgovornosti“, održanom 9. marta 2026. godine u Rektoratu Univerziteta u Sarajevu, održan je na kojem je istaknuto da Bosna i Hercegovina ima razvijen pravni okvir za zaštitu žena, ali da ključni problem ostaje njegova dosljedna primjena i društvena tolerancija prema različitim oblicima nasilja.

Govor prof. dr. Tarika Zaimovića, rektora Univerziteta u Sarajevu, na naučnom skupu „Nasilje nad ženama: između prava i društvene odgovornosti“

Tema koja nas danas okuplja nije samo akademsko pitanje niti isključivo pravni problem. Ona je istovremeno duboko moralno, društveno i civilizacijsko pitanje. Način na koji jedno društvo razumije, prepoznaje i suprotstavlja se svi oblicama nasilja nad ženama govori mnogo o stepenu zrelosti, vrijednostima i sposobnosti da zaštiti svoje sopstveno dostojanstvo.

Nažalost, uprkos razvoju pravnih normi, međunarodnim konvencijama i institucionalnim mehanizmima zaštite – nasilje nad ženama ostaje jedna od najraširenijih i vjerovatno najupornijih formi kršenja ljudskih prava u savremenom svijetu.

Ono ne poznaje granice društvenog statusa, obrazovanja, kulture ili geografije. Ono se događa u različitim društvima, u različitim kontekstima i prečesto – a što je posebno porazno – u prostoru koji bi trebao biti najsigurniji: u porodici.

U tom smislu, nasilje nad ženama ne možemo posmatrati samo kao individualni čin ili izolirani incident. Ono je često rezultat dubljih društvenih izazova, ukorijenjenih stereotipa, neravnopravnosti odnosa i nažalost ukupne kulture tolerancije prema nasilju.

Zakonodavni okvir može uspostaviti norme, predvidjeti sankcije i osigurati institucionalnu zaštitu. Ali društvo mora stvoriti jedan nepisan unutrašnji odgovor u kojem nasilje nema opravdanje, u kojoj žrtva nikada nije kriva i u kojoj je odgovornost zajednička.

Dopustite mi da danas izdvojim jednu dimenziju koja me posebno tereti.

Naš medijski, akademski i svakodnevni narativ – naš ukupni bosanskohercegovački diskurs – mora doživjeti jednu duboku transformaciju.

Kada govorimo o nasilju nad ženama – ne smije biti „ali“, ne smije biti zareza.

Ne smije biti relativizacije. Ne smije biti opravdanja.

A posebno, ne smije biti konteksta koji umanjuje odgovornost.

Poruka mora biti nadasve jednoznačna. Ne nasilju i ne šutnji.

Jer šutnja nikada nije neutralna. Šutnja je siguran kolosijek ka tolerisanju.

A svako „ali“, je pukotina kroz koju nasilje nečujno pronalazi prostor.

Svaki „zarez“ je pokušaj ublažavanja odgovornosti.

A svako „objašnjenje koje traži razloge“, je opasan put u normalizaciju.

Nasilje nad ženama nije, niti smije biti privatna stvar.

To nije, niti smije biti porodični problem.

To sigurno nije kulturološka specifičnost, niti emotivni ispad.

To je zloupotreba moći i nadasve očevidan poraz društva u kojem živimo.

A kao univerzitet, kao akademska zajednica – imamo jednu posebnu obavezu.

Obavezu razvijati kritičku svijest, promicati vrijednosti jednakosti i doprinositi stvaranju društva u kojem se nasilje prepoznaje, nedvosmisleno imenuje i odlučno odbacuje.

Iako akademska zajednica mora biti prostor u kojem se ova pitanja istražuju, analiziraju i javno artikulišu – ona mora biti i prostor u kojem se razvija nova generacija koji će biti nosioci promjene u pravosuđu, u institucijama, u obrazovanju i javnom životu.

Univerzitet mora biti prostor u kojem se jasno i glasno kaže da nasilje nema legitimitet.

Da nasilje nema neko njemu specifično opravdanje.

Da nasilje jednostavno nema „drugu stranu“.

Da nijedan razlog nije dovoljan. Da nijedno objašnjenje ne smije biti prihvatljivo.

Da nijedna okolnost ne može biti olakšavajuća.

I bez obzira na očekivanje da institucije moraju biti efikasne i dosljedne u provođenje propisa, nijedan propis neće biti dovoljan ako društvena svijest ostane ambivalentna.

Ako i dalje budemo postavljali pitanja: „A šta je ona uradila?“ „Zašto nije ranije otišla?“ „Zašto je ostala?“ – pomjeramo fokus sa počinioca na žrtvu.

A upravo svi mi moramo stvoriti društvo u kojem se ova, ali i slična pitanja, u javnom diskursu, u narativu medija, u kulturi međusobnih odnosa - jednostavno ne postavljaju.

Na kraju, dopustite mi da izrazim zahvalnost kolegici prorektorici prof. Armi Tanović Branković na organizaciji ove konferencije, te svim učesnicima i institucijama koji ste danas sa nama.

Vaš angažman pokazuje da akademska zajednica ne stoji po strani kada se radi o ključnim društvenim pitanjima.

Univerzitet mora biti i ostati prostor odgovornosti. Prostor u kojem se brani dostojanstvo, promoviše jednakost i jasno govori protiv svake forme nasilja.

A kada govorimo o nasilju nad ženama – ne smije biti „zareza“, ne smije biti „ali“.

Bez kompromisa. Bez relativizacije. Bez izgovora. I najvažnije, bez tišine.